”U predvečerje, kada utihne zvuk automobila, ulica bi se pretvarala u jednu svojevrsnu pozornicu koja se prostirala gotovo od kuće vojvode Gavra Vukovića pa sve do Cvijetnog parka i na kojoj su važila nepisana pravila. 

“Mojsova knjižara” i “Baćkova trafika” bili su nezaobilazni orjentiri, mjesta susreta i razmjene”.

Da su uspješni ljudi istovremeno i skromni pokazuje i intervju sa dr Stefanom Lalevićem. Ovaj uspješni 40-to godišnji Beranac, doktor- psihijatar koji profesionalnu karijeru gradi u svjetski poznatoj Psihijatrijskoj univerzitetskoj klinici u Cirihu, u kojoj su trajni trag ostavili takvi svjetski velikani kao što su Jung ili Frojd, u našoj pripremi zahtijevao je samo jedno- da što manje govorimo o njegovim ličnim uspjesima, a da Intervju bude posvećen gradu u kojem je rođen.

U granicama mogućeg, njegov zahtjev smo i ispoštovali. I, zato, ovaj Intervju predstavlja upravo to- priču o Beranama dominantno satkanu u sjećanju  na vrijeme kada je rastao na ulicama rodnog grada.

Doktore Laleviću, koja su Vaša prva sjećanja na rodni grad?

Rodjen sam u Beranama 1985 godine. Dok odgovaram na Vaše prvo pitanje i sam se pitam, da li postoji to prvo, jasno, izdvojeno sjećanje na rodni grad. Upravo mi se pred očima ukazuju slike zgrade u kojoj sam odrastao, Ulice 8 crnogorske brigade, kaldrme koja je vodila ka mostu, trčanja za zaprežnim kolima “koja nam o pređenim šapću drumovima”….

Nakon prvih slika, ide djetinjstvo. Kako se sjećate Vašeg djetinjstva i koliko se ono razlikuje od onog koje djeca imaju danas?

Djetinjstvo u ulici prepunoj zgradama- dovršenim, do pola dovršenim ili tek započetim (nastavak radova se odložio do nekih boljih vremena) je bilo idealno za igre skrivanja, a Stadion malih sportova i park u blizini su omogućavali cjelogodišnju sezonu fudbala. Njegošev trg i Hareme, razdvojeni Limom, su takodje bili poprišta mog odrastanja. Trenuci satkani od mirisa dima iz dimnjaka, igre u dvorištima i sokacima. Utanjanje u neka minula vremena kroz priče djedova i baka, pucketanje vatre u starom šporetu, su odvodile misli sa promrzlih šaka i stopala od igre u snijegu. Odmotavajući klupko sjećanja, naviru slike beranskog korzoa- široke ulice omeđene redovima zgrada. U predvečerje, kada utihne zvuk automobila, ulica bi se pretvarala u jednu svojevrsnu pozornicu koja se prostirala gotovo od kuće vojvode Gavra Vukovića pa sve do Cvijetnog parka i na kojoj su važila nepisana pravila. “Mojsova knjižara” i “Baćkova trafika” bili su nezaobilazni orjentiri, mjesta susreta i razmjene.

I onda počinje period školovanja. Osnovnog i srednjoškolskog. Specifičnosti tog vremena. Kako ih se sjećate?

Osnovna škola “Radormir Mitrović”, godine provedene u kabinetu likovnog kod beranske slikarke Sabahete Beke Masličić i pogled na Jasikovac, posebno zimi, u vrijeme kada mu snijeg oduzme boju, zauzimaju posebno mejsto u mom sjećanju. Gimnazijska biblioteka je svojim knjigama otvarala prozore unutrašnjih svjetova i širila životne horizonte i, vjerujem, presudno uticala na moj intelektualni razvoj. Predusretljivi bibliotekar Vujo se vješto snalazio u bibliotečkom lavirintu i u svakom trenutku je znao na kom mjestu se nalazi željena knjiga. Profesori Milanka Lekić, Strahinja Bošković, Drago Vukićević i drugi su nam svojim stavom i ozbiljnošću “trasirali put” ka daljem razvoju.

U periodu Vašeg odrastanja, kod mladih je bilo nezaobilazno baviti se sportom. Kakva je bila Vaša “sportska karijera?

Vrijeme provedeno u Šahovskom klubu “Ivangrad” je neizostavno u mojoj priči o Beranama. Prostorije kluba su se nalazile u nekadasnjem “Domu trezvenosti” i od sredine 90- ih godina, pa sve do odlaska na studije, su predstavljale moj drugi dom. Svakodnevna druženja sa mojim šahovskim kolegama, magija kojom nas je Kaisa (Caissa) obuzimala i nestašluci za vrijeme kratkih pauza su ostali duboko urezani u mom sjecanju. Putovanja vikendom u okviru tadašnje Šahovske lige Crne Gore za mlade, zatim prvenstava Berana i Crne Gore su bila pravi festival mladosti, druženja i, naravno, međusobnog uvažavanja, koje personifikuje pružena ruka protivniku u najtežem momentu nakon šahovske kapitulacije. Potrebno je istaći da je beranska privreda u tim teškim vremenima uvijek pronalazila sredstva za finansiranje mladih šahista. Sredinom 90- ih je, čak, u Beranama odrzan prvi turnir u šahu, sa ravnopravnim učešćem računara o čemu su izvještavali mediji tog vremena. Kuriozitet tog događaja je moja podjela bodova u susretu sa računarom. Narednih dana sam primao čestitke od mojih drugara i nastavnika u osnovnoj skoli. Nastavnik matematike Milan Cimbaljević je, čak, čitav čas posvetio analizi partije i došao do zaključka da je moj neobičan stil igre zapravo zbunio računar. Iz tog vremena, posebno pamtim najdarovitijeg beranskog šahistu, Anta Rmuša, koji mi je jednom prilikom sugerisao da se moram ozbiljnije posvetiti šahu i u tom kontekstu mi uručio nekoliko knjiga, od kojih je na mene presudno uticala knjiga višestrukog svjetskog prvaka, filozofa i matematičara Emanuela Laskera “Zdrav razum u šahu”. U knjizi se radi o osnovnim principima igre, a predstavlja zapravo alegorijski osvrt na životne principe.

Vrijeme provedeno u mlađim kategorijama FK Berane je izrodilo prijateljstva koja traju do dana današnjeg, a uspomene na druženje, putovanja, hladne prostorije na beranskom stadionu koje je zagrijavao mladalački zanos fudbalom evociramo pri svakom susretu u Beranama. Ono što posebno želim istaći, ovo mjesto je iznjedrilo veliki broj darovitih ljudi, koje sam imao priliku da upoznam širom Evrope, od Frankfurta, Minhena, Berlina, Beča, do Ciriha, a duh Berana živi u pričama onih koji ga vole.

Mada ste u pripremi intervjua zahtijevali da o Vašem školovanju, profesiji i uspjesima ne razgovaramo, pitanje koje je neizostavno glasi: otkud Vi u medicini?

Medicinu sam zavolio jos u djetinjstvu. Moj stric (70- ih godina specijalista ORL u beranskoj Opštoj bolnici) je strpljivo odgovarao na moja pitanja i donosio nam medicinski materijal. Jednom prilikom sam u beranskoj berbernici upitan da li poznajem doktora Predraga Lalevica, ličnog ljekara Josip Broz Tita. Ljubopitljivi sagovornik je bio razočaran mojim negativnim odgovorom. Istog dana sam kod kuće kroz razgovor sa roditeljima revnosno čeprkao po biografiji našeg rođaka.

Upisujete fakultet. Kako se sjećate studija, njihovog okončanja, povratka u rodno mjesto, a nakon toga i stručnog usavršavanja?

Put me je odveo u Beograd. Prvi dani na Anatomskom institutu, ručno izrađene skice djelova ljudskog tijela autora Nika Miljanića (doktora medicine, Cetinjanina, pariskog đaka), osnivača Anatomskog instituta u Beogradu, su visile na zidovima i predstavljale prolog u čarobni svijet anatomije ljudskog tijela.

Nakon završenih studija i povratka u Berane, imao sam sreću da učim od doktora Veselina Račića, Jevrema Nedića, Ranke Babić, Rajka Raičevića, Zoje Joksimović, Suzane Savović, Maje Joksimović, Vesne Pantović...

Odlazak u inostranstvo? Kako dolazi do toga?

Nakon dva mjeseca provedenih na Geteovom institutu za njemački jezik u Frankfurtu i Minhenu, posjete Asklepios klinici u Brandenbrugu, u blizini Berlina, zaintrigiran tajnama ljudske psihe, mora pitanja, slojeva, ljepote, odlazim u Cirih.

Tu ste se profesionalno i skrasili. Na klinici gdje su bili angažovani velikani poput Frojda, započeli ste internacionalnu ljekarsku karijeru. Koliko ste zadovoljni uslovima, ali i ostvarenim u takvoj, elitnoj klinici i, uopšte, u Švajcarskoj?

Dolaskom u Cirih započinje moja internacionalna karijera. Vrijeme provedeno na Psihijatrijskoj univerzitetskoj klinici u Cirihu smatram najljepšim i najproduktivnijim u svom životu. Za mene posebna privilegija, postati dio vrhunske medicine i dati doprinos njenom daljem razvoju. Neorenesansnom gradjevinom još uvijek odzvanjaju koraci medicinskih velikana: Bleulera, Junga, Frojda, a njihovi nasljednici prof. Hof, prof. Sajfric i ostali, svojom profesionalnošću, strpljenjem i podrškom inspirišu mlađu generaciju psihijatara. Upravo zahvaljujuci toj atmosferi povjerenja, uspio sam da dokažem svoju stručnu relevantnost i već nakon sedam godina napredujem do mjesta načelnika Odjela za konzilijarnu psihijatriju. Znanje stečeno na univerzitetskoj klinici mi je omogućilo i započinjanje individualne karijere u mojoj privatnoj praksi u Cirihu.

Fali li Vam Berane i dolazite li često u mjesto rođenja i mladosti?

Posljednjih godina, nažalost, rijetko dolazim u rodno mjesto. Mjesto rođenja i odrastanja je, međutim, determinišuće, a daljina može samo konsolidovati pamćenje, pa tako i ja često vidim moj grad i ljude….

Priredio: Saša Radunović

Intervju preuzet iz 34 broja časopisa “Nova Sloboda”