"U glavnoj ulici — od “Đerdana” do “Varteksa”, pa nazad do “JAT”-a — hodalo se kao da od toga zavisi sudbina svijeta. I možda jeste. Tada je sve bilo važno. Korzo je bio sve što smo imali — pista i pozornica.

Koračali smo kao da imamo vremena za vječnost. Gledali se ispod oka, tražili onog od čijeg pogleda srce zalupa kao da će iskočiti. Tu, kod JAT-a, kao pred nekim nevidljivim svetilištem, sastajali smo se pogledima i “slučajnim” dodirima — kao da je svaki susret bio molitva mladosti. Glumili smo slučajnost, dok je sve u nama vrištalo.”

Postoje gradovi u koje dolazimo — i oni u kojima ostanemo, čak i kad odemo. Nije važno koliko vremena je prošlo, ni koliko se toga promijenilo. Ulice pamte. Prolazi mirišu isto. Isti vjetar nosi šapat prošlih dana. U tom gradu još uvijek postoji ćošak na kojem je srce prvi put ubrzalo. Stari zid pored škole, na kojem su naslonjeni svi naši snovi — nevješti, nespretni, ali čisti. Jedna klupa koja zna ono što niko drugi ne zna.

I one tribine fudbalskog stadiona, gdje sam mislila da niko neće vidjeti. A ispostavilo se — gledali su svi s atletske staze. Kad je sve u meni drhtalo, a usne prvi put pronašle svoje mjesto — u trenutku između tišine i neizgovorenih riječi. Tihi, kratak trenutak vječnosti. Pocrvenjela sam, ali nijesam zaboravila. To je ostalo moje. Jer tu se prvi put osjetio i stid i hrabrost u istom dahu.

I onda, kao da sve što se nije smjelo reći ostaje da živi u koracima — u onim trčanjima niz Jasikovac, kad se jurilo bez daha, kad se padalo, ustajalo, smijalo bez razloga. Glasovi još odzvanjaju između zgrada, hodnicima gimnazije, kao da čekaju da ih neko prizove. Tu negdje je i osmijeh koji se nije vratio, i zagrljaj koji je bio posljednji, a nijesmo to znali.

Ovaj grad nije lijep jer ima trg na “vrh ulice.” On je lijep jer čuva tragove onoga što smo bili, prije nego što smo postali ovo što danas jesmo.

Sjećanja naviru, kao rijeka koja poznaje samo jedan pravac — nazad. Ponekad se pojave u mirisu jutarnje kafe ili nekoj staroj, dalekoj pjesmi. To su trenuci kada srce zaigra između tada i sada. Između djetinjstva i zrelosti, između dječjih snova i onog što smo postali.

A djetinjstvo — kao da je bilo juče. Kao da još uvijek nosiš koljena ogrebana od padova, a srce od onoga što je zauvijek ostalo neizrečeno. Pokušavaš prepoznati sebe u odrazu koji ti sve manje liči. Tražiš neka poznata lica među prolaznicima — ne da ih zadržiš, već da potvrde da si ikada ovdje pripadao. A možda samo tražiš nekog da ti kaže da si još uvijek ti, i da ono dijete koje si bio nije skroz nestalo — samo se sklonilo da bi preživjelo.

Ali mladost…

Mladost je imala svoj hod — siguran, pomalo drzak, ali pun nade. Imala je svoje staze, svoje korzo, svoj ritam večeri i one prve poglede zbog kojih je srce udaralo jače. Poglede iskrene, neiskvarene, kakvi se kasnije više nikada ne sretnu. Koraci koji su se tada urezivali u asfalt kao da su crtali mapu nečeg većeg od nas. Iako su davno utihnuli, stari asfalt i dalje pamti. Pamti nas kao što se pamti prva pjesma, prva sloboda, prva ljubav. Kao da ništa, osim tog trenutka, nikada nije ni postojalo.

U glavnoj ulici — od “Đerdana” do “Varteksa”, pa nazad do “JAT”-a — hodalo se kao da od toga zavisi sudbina svijeta. I možda jeste. Tada je sve bilo važno. Korzo je bio sve što smo imali — pista i pozornica. Koračali smo kao da imamo vremena za vječnost. Gledali se ispod oka, tražili onog od čijeg pogleda srce zalupa kao da će iskočiti. Tu, kod JAT-a, kao pred nekim nevidljivim svetilištem, sastajali smo se pogledima i “slučajnim” dodirima — kao da je svaki susret bio molitva mladosti. Glumili smo slučajnost, dok je sve u nama vrištalo.

Gledali smo se duže nego što je pristojno, dodirivali se kraće nego što smo htjeli. Ipak, bilo je dovoljno da se nešto veliko rodi. Svi su znali sve, a niko nije znao ništa. Ko nije bio dio te priče, kao da nikad nije stvarno živio to doba. Tamo, na tom komadiću betona i čežnje, učili smo prve lekcije života i nijesmo bježali ni sa jednog časa. Stajali smo kao pred nečim uzvišenim, nesvjesni da smo prisustvovali sopstvenom sazrijevanju. Tamo smo po prvi put osjećali što znači — život, ljubav i sve ono što će kasnije postati neizbrisiv dio nas. Dio koji ne blijedi.

Prođe mnogo toga. Godine, ulice, gradovi. Ljudi mijenjaju boje glasa, hod, pa čak i način na koji izgovaraju “dobro sam” — a da zapravo nijesu. Promijeniš se i ti. Ali uvijek postoji nešto što te vraća — jedno mjesto, jedan nadimak, jedan osjećaj. A onda neko, onako usput, dok se sretnete na pijaci ili na sahrani nekog poznatog, izgovori to ime koje više niko ne nosi — osim prošlosti. Onako kako se izgovaralo prije nego što su počeli računi, dijagnoze i tišine u brakovima. Tvoje staro ime. I ne moraš ni odgovoriti. Samo ti se lice zategne od osmijeha koji se ne vidi spolja, ali zaboli iznutra. I tada shvataš — to si još uvijek ti. Onaj tamo. Kod JAT-a.

Možda i prođeš pored tog mjesta. Danas izgleda drugačije: asfalt presvučen, zgrada ofarbana, autobusi više ne svraćaju tamo. Ali znaš.Znaš gdje si stajao. Znaš s koje strane si gledao i iščekivao. Znaš gdje si šapnuo, gdje si šutio, gdje prvi put ništa nijesi rekao, a sve kazao. Znaš gdje je pala prva suza. I nije važno što više niko ne zna. Dovoljno je da ti znaš. Jer, to nije bilo neko prolazno doba. To je bilo tvoje lice prije nego što si naučio da ga sakriješ. To je bilo tvoje tijelo dok je još vjerovalo ljudima. To su bili dani kad su pogledi značili više nego cijeli razgovori. To nijesi izgubio. Samo si ga zamotao u godine.

Jer, negdje kasnije, kad odrasteš i kad te ljudi zovu po prezimenu, a ne po nadimku koji si nosio kao kožu, shvatiš da si tamo — kod JAT-a — bio najviše ti. Da te nadimak bolje poznaje nego lična karta. Da si tada imao ime koje je dolazilo iz života, a ne iz rodnog lista. Kod JAT-a. Tamo gdje si prvi put znao da si živ.

Iz tog tišeg dijela sjećanja, gdje večeri još mirišu na uzbuđenje i mogućnost, koraci su nas vodili ravno do Rekorda — slastičare koja nije bila samo mjesto, već utočište mladosti. Tamo su se ukrštale priče, smijeh i sladak okus trenutaka koji su trajali duže nego što smo smjeli.

U tom kutku, u kasnim satima, među starim stolovima i mirisom bureka i kačamaka, vrijeme kao da je zastalo. Jer tamo se nije išlo po sladoled — već po osjećaj. Bio je to ritual, dokaz da si dio nečega. Dio grada. Dio mladosti koja miriše na prve parfeme, zadnje sate i uzdahe koje su nosile ljetnje večeri. Mjesto gdje je mladost, barem na trenutak, znala da stane.

Nijesmo imali mnogo, ali smo imali jedni druge. Imali smo petak veče i korak koji je značio: evo me, vidi me, tu sam. Tada nijesi trebao ni reći da voliš — bilo je dovoljno da hodaš istom stranom ulice. Da pogledaš. Da se zadržiš pola koraka duže. I zato, kad god prođem našom ulicom, i dalje slušam — ne glasove, nego sjećanja. Jer ono što je grad ostavio u nama jače je od vremena koje je prošlo.

Možda korzo više nije pun, ali u meni — nikad veća gužva. Srce i dalje korača onim istim davnim tragovima, kao da godine nijesu prošle. Iako je život odnio korake na neke druge strane, grad ostaje. Grad u kojem malo koga danas poznajem, ali koji i dalje nosi moje glasove, moj smijeh, prve poljupce. Kao da je vrijeme tu samo stalo da sačuva sve one dijelove mene koji nikada neće izblijedjeti. I u toj čežnji, u toj tihoj boli, pronalazim snagu — da odem, ali i da se vratim. Da se prisjetim ko sam bila i da pronađem sebe onakvu kakva želim biti. Jer grad nije samo mjesto. Grad je život, sjećanje, identitet. I onaj ko je zaista otišao, uvijek nešto ostavi za sobom — ne samo trag, već i dio sebe, nevidljiv, ali neizbrisiv.

U toj neraskidivoj vezi između prošlosti i sadašnjosti nalazi se i tajna opstanka. Putokaz za one koji traže smjer. I, možda, baš tamo negdje, u nekoj tihoj ulici, čekaju odgovori koje još nijesmo ni znali postaviti.

Ali znaj…

Neke riječi ostanu.

Neki gradovi dišu u nama,

i kad šutimo — govore kroz nas.

I možda je u tome tajna —

nijesmo mi ti koji ostajemo u gradovima,

već su gradovi ti koji ostaju u nama.

Mevlija Meca Islamović

Autorica je rođena Beranka. Živi i radi u Holandiji

Foto: Arhiva “Nova Sloboda”/ Adem Ado Softić

Tekst preuzet iz 34. broja časopisa “Nova Sloboda”