Septembar 1985.

O njima se pričalo. Generacija talenata. I, njihov trener, najzaslužniji što je sa svojim pulenima došao do jednog od najvećih uspjeha u istoriji ivangradskog sporta, plasmana u Prvu saveznu ligu. Milivoje Bašić, Vukšin i Vučić Dobrašinović, Žarko Nišavić, Fahrudin Ljuca, Milija Bulatović... trener Baćo Milović.

U skromnim uslovima stvorena je jedna jaka ekipa od momaka iz ove sredine. Na žalost, u društvu najboljih, boksovali su samo jedno ljeto. A, mogli su prvaci države biti. Da ne bješe one bokserske mućkalice, čiji se opori ukus i sad osjeća. Zato, Ivangrađani i ispadoše.

Zlatne, srebrne, bronzane medalje sa seniorskih i juniorskih pojedinačnih prvenstava Jugoslavije krase grudi ivangradskih boksera. Prije svih tu su Bašić i braća Dobrašinović. Uspjesi od Pjongjanga, Stokholma do Las Vegasa i Kazablanke. Pronosili su slavu Ivangrada i njegovog sporta, svoje zemlje i njenog boksa. Priznanja njima i njihovom treneru su stizala sa svih strana. Publicitet nije izostao. Govorilo se o Klubu skromnih mladića, đaka i studenata.

No, takmičenje u nižem rangu, drugoj ligi, učinilo je svoje. Splasnuo je entuzijazam, počelo je da ponestaje motiva, a što je najgore, para je bilo sve manje, dok se na kraju kasa nije ispraznila. Ljudi na čelu uprave, koje se, malo, malo pa se mijenjale, nijesu dugo svrstvovali, trzavica je bilo sve više, svi krivi i niko, dugovi se gomilali, bokseri se ljutili zbog neizmirenih obaveza, razumijevanje se počelo topiti, a menadžeri krenuli sa vršljanjem oko najboljih iz tima.

Ovog septembra je počelo novo drugoligaško prvenstvo (južna grupa), Ivangrađani su trebali da boksuju na nikšićkom ringu, ali ni putovali nijesu. Kako da putuju kad para nemaju! Saznala je jugoslovenska sportska javnost da BK Ivangrad odustaje od takmičenja. Šteta, ali istina je. Kažu da će ovu sezonu pauzirati, radiće se sa omladincima i seniorima, ako koji ostane u Klubu, tako do marta, pa da se pokuša opet. Oni najbolji već pregovaraju s drugim, moćnijim klubovima, neki su se i dogovorili.

Ljubiteljima boksa, treneru, članovima uprave sve to teško pada. Reče nam s pravom Draško Popović, doskorašnji čovjek crnogorskog boksa i dugogodišnji bokserski radnik u Ivangradu, da treba te momke shvatiti, drugi im daju više, ovdje ni do posla ne mogu da dođu pa zašto da ne idu.

No, zašto se ne nadati. I vjerovati da će biti još darovitih mladića koji će zajedno sa Baćom, uz pomoć i podršku svih struktura, vratiti ivangradski boks na stare staze. Kažu, na proljeće će se vratiti i oni koji su sada otišli. Vidjećemo, jesu li bokseri kao laste. Inače, pričaće se.

Bio jednom jedan tim.

Blagoje Korać

Tekst objavljen u oktobru 1991. godine

Preuzeto iz 34. broja časopisa „Nova Sloboda“