Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, varošica Tutin tek je počinjala da dobija obrise urbanog života.

Bila je to mala sandžačka kasaba – administrativni centar sa osnovnom školom i tek osnovanom srednjom Ekonomskom školom. Okupljala je omladinu željnu znanja, mlade ljude koji su pokušavali da svoje poglede sa sandžačkih brda usmjere dalje, prema nekom širem svijetu.

U gradu su se javljali prvi začeci sportskog života, otvarale su se radnje, a miris svježeg hljeba iz dvije pekare širio se ulicama i mamio prolaznike, naročito djecu sa sela. Postojale su i dvije poslastičarnice čiji su izlozi, puni kolača i slatkiša, neodoljivo privlačili poglede.

Ovaj zapis jeste vezan za to vrijeme i taj prostor, ali prije svega on je sjećanje na mlade i dobre ljude.

Iz sela Jablanice, na padinama Mokre Gore, do Tutina se moglo stići jedino pješice. Put je vodio preko teško pristupačnih terena, pa je za svaki odlazak u grad trebalo najmanje tri sata hoda.

U Jablanici se živjelo teško. To je isključivo stočarski kraj, u kojem zime traju i po šest mjeseci. Zaposlenost je bila gotovo nepostojeća, pa su se ljudi navikli na skroman, tradicionalan način života. Djeca su rano sazrijevala, a odgovornost je dolazila prije bezbrižnosti.

Jaro je imao četrnaest godina kada je zamolio oca da mu dozvoli da u Tutinu potraži posao. U toj molbi nije bilo dječačke hirovitosti, već promišljene želje za drugačijim, boljim životom. Na tu ideju nije došao slučajno. Prije njega, iz istog sela, u Tutin je došao Džafer.

Džafer, Jarov vršnjak, zaposlio se u poslastičarnici kod majstora Metka. Radio je predano, pedantno i odgovorno. Vremenom je nestala ona seoska dječačka grubost - postao je uredan i dotjeran, ni po čemu različit od gradske djece. Upravo to ohrabrilo je Jara da i sam okuša sreću.

Preko Džafera i preporuke dobrih ljudi, Jaro je dobio posao kod poslastičara Rahmana, u radionici u centru Tutina. Bila je to veća poslastičarnica sa mnogo mušterija. Pored kolača i drugih slastica, nudila je razna peciva - naročito kvalitetne bureke i pite. Za kratko vrijeme Jaro je pokazao da je vrijedan, pouzdan i odgovoran.

Njihov vršnjak Velija izabrao je drugačiji put. Upisao je srednju školu i učio marljivo, onako kako se od njega i očekivalo. Međutim, život mu nije bio naklonjen. Rano je ostao bez oca, a majka mu se preudala kada je imao jedanaest godina. O njemu su se starali najbliži rođaci po majci. Bilo je dana kada je bilo neizvjesno hoće li imati dovoljno hrane.

Velija se družio sa Jarom. Jedno vrijeme stanovao je u sobi koju je gazda izdao Džaferu. Kako su tutinske zime bile oštre i duge, a trebalo se ugrijati, Velija je u popodnevnim satima često boravio kod Džafera, a još češće kod Jara, u toplini poslastičarske radionice. Uz dječačke razgovore i tiho prijateljstvo, Jaro je znao sve o njegovim teškoćama. Nije mogao mnogo da pomogne, ali nije mogao ni da gleda mršavo i izblijedjelo lice svoga druga.

Jedne večeri, pred kraj radnog vremena, Jaro mu reče: „Nemoj ići, sačekaj malo, trebaš mi nešto.“

Velija je ostao, ne znajući o čemu je riječ.

U jednom trenutku, svjestan da Velija nije večerao, Jaro iz vitrine izvadi burek i stavi ga pred njega. Učinio je to tako da gazdin sin, koji je bio prisutan, vidi. Velija zbunjeno podiže burek, a Jaro neprimjetno stavi prst na usne, dajući znak da ćuti.

Kada je podigao burek, Velija je ispod njega ugledao metalni novčić. Dovoljno da ga plati.

Sve je bilo čisto. Bez krađe. Bez milostinje. Samo pomoć sačuvana u dostojanstvu.

Takav gest nije bio usamljen. Dešavalo se to kad god bi Jaro procijenio da je potrebno – dajući burek koji bi do narednog dana ionako izgubio svježinu ili bio bačen. Ali za Veliju to nije bio tek komad hrane - bio je to dokaz da nije sam.

Od tada je prošlo gotovo šezdeset godina. Vrijeme je promijenilo mnogo toga. Grad je rastao, životi su krenuli različitim putevima.

Ali kad god se sretnu Jaro i Velija, njihova priča neizostavno počinje od Jarovih bureka.

Jer postoje male stvari koje ne uđu u knjige istorije, ali uđu u srce.

I tamo ostanu zauvijek.

Velija Murić