Visoko, gore među oblacima, na korak od sunca, mjeseca i zvijezda, rastegnut s brda na brdo, a iznad duboke provalije, caruje most koji još nije dostigao potpuni vijek svojeg bitisanja,

a koji je već od prvih godina svojeg nastanka ušao u legendu i u narodnu priču, baš kao da je iznikao u tim iskonskim vremenima, u onim u kojim su bajke i umotvorine davale posebnu neiscrpnu snagu našem narodu i sačuvale ga od raznih iskušenja i pošasti.

Preko njega prevaljuju južni, sjeverni vjetrovi, kao i ,,krivac“, koji ponekada ošine sa zapada, nekada sa istoka, onako kako mu se prohtije, bez nekog reda, zatim sniježne oluje, vijavice, magluštine, kiše, one sitne, dosadne, ali i one koje kao da ih neko jednostavno izruči iz ogromnog nebeskog kabla; tu se naprosto uskovitlaju, isprepletaju i sudaraju onako nasumično, a on sve to trpi sa smiješkom, uvijek neumoran, vazda vidljiv, brinući za brojne putnike i karavane koji svakodnevno prelaze preko njega.

Tada ih štiti svojim nevidljivim plaštom, ušuškava kao brižna majka svoje mezimce, a kad je lijepo, kad sa sviju strana zaiskre sunčeve niti, odbijajući se i sa okolnih planinskih vrhova, onda ih zadržava na svojim leđima, sav radostan i ushićen; razmile se oni tada poput mrava cijelom njegovom dužinom i naginjući se oprezno preko ograde uživaju u pogledu uonaokolo i na modru i bistru rijeku koja vijuga ispod njega, čija je glatka površina njegovo ogledalo, ali i njih samih. Kad je noć bremenita da bremenitija ne može biti od obilja raskošne mjesečine, onda prelete iznad njega, poslije kupanja u skrivenim virovima i tišacima, nisko, skoro da ga dodirnu i vile nagorkinje, dodajući mu i dio svoje ljepote.

Taj most ljepotan je Most na Tari, koji spaja dva sela razbacana po obodu brda, koje primiče jedno drugom; sastavlja on tako  Budečevicu i Trešnjicu, koje su se ispriječile  na putu od Pljevalja ka Žabljaku, prema durmitorskom prostranstvu i obratno, a rijeka koju natkriljuje je bistra i plavetna Tara, ljepojka, koja je upravo kao i svaka djevojka, čas hirovita i brza, a čas mirna i jedva čujna. Tara, po kojoj danas i djevojčice dobijaju  ime, uz priželjkivanje da budu krasne kao i ona, Tara koja je prirasla za srca svih onih koji su je makar i jednom vidjeli...

Uz istočni rub mosta prostire se oveća humka, gromila, zarasla u cerovu šumu, koja svjedoči o tome da je život tu bujao odvajkada. Ne previše udaljeni, na durmitorskoj zaravni, vidni su brojni još nedovoljno ispitani ostaci naše daleke prošlosti - nekoliko nekropola stećaka, kao one kod Novakovića i Žugića bara, oltar božanstva Mitre, gromile, gomile, neuobičajenog izgleda, poređane u jednoj skrivenoj udolini i još dosta toga, na cijelom tom nepregledu.

A o tom mostu rođenom u sami osvit zlog, pakosnog i pokvarenog Drugog svjetskog rata pisao sam u više navrata, između ostalog i povodom njegovog sedamdesetpetog, zatim osamdesetog i eto red je da ponešto napomenem sada, kada proslavlja svoj osamdesetpeti rođendan.

Malo koju građevinu prati toliko neistina, kao što to prate istoriju ovog mosta. Dosta njih je pristeklo usled nečijeg neznanja, neukosti, ali je i mnoštvo onih koje su namjerno napisane i izgovorene. I o svemu tome sam pisao, ali ću ponešto i ponoviti, veoma kratko, eto da se podsjetimo i da se ne zaboravi.

Najprije, mnoge novine, portali, sajtovi, razne televizijske stanice, i one državne i one privatne, preko svojih novinara, saradnika, kao i neka udruženja koja se bave turizmom i ugostiteljstvom, pokazuju da im je geografija tog dijela Crne Gore sasvim nepoznata i strana. I dok se neznanje i neobaviještenost može i nekako oprostiti onima koji ne žive u njoj, to se, ipak, ne može učiniti prema onima koji su njeni stalni stanovnici.

Naime, mnogi uporno ponavljaju da je ,,Most na Đurđevića Tari“, dok je pravi i jedini ispravni naziv - Most na Tari. Đurđevića Tara je udaljena od mosta oko kilometar  nizvodno, a najbliža naselja, ona koja dodiruju most, jesu Budečevica i Trešnjica, jedno sa zapadne, a drugo s istočne strane.

Često napišu ili izgovore i ovako - ,,most na Đurđevića Tari, između Budečevice i Trešnjice“! Kako to onda može biti na Đurđevića Tari, ako je između Budečevice i Trešnjice? Da nije možda Đurđevića Tara sojaničko naselje ispod samog mosta? Ponekada se upotrebljava naziv Most na Lever Tari, koji je takođe daleko od istine, jer je i to mjesto ipak još dalje od Mosta na Tari.

Druga neistina jeste ta da je most osmislio i sagradio diplomirani inženjer građevine Lazar Jauković. U svojim ranijim napisima sam prikazao i dosta biografskih podataka o Jaukoviću, pa je suvišno da se ponavljaju, ali treba napomenuti ono osnovno - on uopšte nije učestvovao u osmišljavanju i gradnji mosta, niti makar jednog njegovog djelića.

Izmišljotine da je htio da sruši samo jedan manji dio mosta su netačne jer je htio znatno više, a o tome ponajbolje svjedoči i količina eksploziva koji je upotrijebljen - 62 kilograma ekrazita, veoma snažnog eksplozivnog sredstva koje je otporno na vatru i vlagu, a smjesa je pokrinske kiseline i nitronaftalena, zatim ogromne količine dinamita kao i dvije avionske bombe od po pedeset kilograma pride.

Netačna je i tvrdnja da su ga ubili četnici - strijeljan je od strane Italijana, na samom mostu, upravo na onom dijelu koji je i oštetio, a mogli su to učiniti bilo gdje, naime, iako su bili okupatori, nijesu mogli da shvate da postoji neko ko može da pokuša da uništi takvu građevinsku ljepotu, a nijesu smetnuli s uma ni to da se usavršavao nakon studija upravo u Italiji. Naravno, ne postoji nikakvo opravdanje za taj zločinački čin italijanske vojske.

Inače, inženjer Jauković je kao vrhunski stručnjak uživao sve pogodnosti od strane Kraljevine, radio je u Ministarstvu građevina, bio je i glavni nadzorni inženjer na izgradnji puta Bijelo Polje-Prijepolje, a učestvovao je i u gradnji putnih pravaca Beograd-Mladenovac i Boan-Bukovica. Poslije eksplozije skrivao se u pivskom selu Bezuje, gdje je bilo dosta komunista, pa je netačno da su ga prokazali Italijanima četnici, nego vjerovatno neko od njegovih, a zbog čega to su oni sigurno znali.

Nekako sa ove vremenske udaljenosti izgleda ipak čudnovato i nevjerovatno da bi jedan takav intelektualac, bez obzira što je poticao, prema nekim navodima, iz komunističke porodice, digao ruku na jedno takvo velelepno djelo u svakom pogledu. Rijetko neimar ruši djelo drugog neimara! Ostaje nedoumica da li je bio primoran na to, a poznato je i kako su se njegovi nalogodavci oslobađali onih koji su svojim znanjem i ugledom mogli da im ugroze položaje.

Pravi tvorac mosta je dr Mijat S. Trojanović iz Beograda, a i o njemu sam iznio dosta podataka ranije i stoga samo napomena da je ovaj ugledni stručnjak kasno dobio ploču na kamenoj podzidi pored mosta, na kojoj je konačno  vidna istina. On je znajući da uvijek postoje oni koji bi pokušali da sruše most iz raznih pobuda nije predvidio rupe za postavljanje eksploziva, a postavio je diletacione fuge između svakog lučnog otvora i tako obezbijedio svoje djelo onako kako treba. Zbog toga oni koji su pokušali da ga sruše nijesu mogli ni makac dalje od prvog luka. A i taj oštećeni dio je obnovio upravo  on sa svojim graditeljima, po završetku rata, a po povratku iz zarobljeništva iz Norveške.

Red je da na osamdesetpeti rođendan mosta dr Mijat S. Trojanović dobije, konačno, i  poprsje, pored spomenute table.

A spomenička tabla koju su postavili komunisti o pokušaju rušenja mosta treba da pretrpi značajne ispravke i to isključivo u cilju predstavljanja prave istine.

Pored toga, treba svakako da se postavi velika tabla, koje ne bi remetila okruženje, koja bi sasvim bila u skladu sa njim, a na kojoj bi domaći i strani turisti, pješaci, putnici, planinari, mogli da pročitaju sljedeće tačne navode i podatke:

- Novac za izgradnju Mosta na Tari je obezbijedilo i odvojilo Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije. 

- Treba da se ispišu sva poznata imena onih koji su učestvovali u izgradnji mosta, jer su pokazali nevjerovatnu umješnost i hrabrost.

- Most je svjetski rekorder po veličini drvene skele i taj rekord neće najvjerovatnije biti premašen, jer se one više ne koriste. A njene dimenzije su iznosile: visina 141/44, a raspon 116 metara.

- Most je svjetski rekorder i po tome što je drvena građa dovlačena sa udaljenosti od 25 kilometara, a tesana je ručno. Ni taj rekord ne može biti nikad nadmašen, jer se za sve danas koriste jake mašine.

- Most je svjetski rekorder i po tome što je izgrađen samo uz pomoć jednog kamiona kojim se svakodnevno dovozio cement iz Solina pored Splita.

- Most je svjetski rekorder i po tome što je sagrađen uz pomoć samo jedne mješalice za beton.

- Most je svjetski rekorder i po brzini izvođenja radova - gradnja je započela 1938.-e , a završena je 1940. godine.

- Prilikom cjelokupne izgradnje desila se samo jedna žrtva; naime, stradao je, i to isključivo usled svoje nepažnje, za sada nepoznati radnik, po nekim Mađar, ali po drugima nesrećnik je bio od Priboja.

Tako bi, konačno, mogla da se predstavi prava istina o mostu, da se razgraniči od laži i namjerno smišljenih legendi, onih koji nikako nijesu mogli da prihvate da je ,,trula“ Kraljevina Jugoslavija, i to pod takvim teškim uslovima, napravila nešto što je najbolje na svijetu.

Zato i pokušaj rušenja tog ljepotana treba shvatiti samo kao pokušaj uništenja jednog monarhističkog poduhvata, a ne kao sprečavanje nadiranja motorizovanih italijanskih trupa na durmitorsku zaravan, jer su oni veoma brzo to učinili preko donjeg mosta, koji je sagrađen 1930. godine, samo ga malčice sredivši.

A nekako tih godina ta ,,natrula“ Monarhija je izgradila u Zetskoj banovini mnoštvo lijepih zdanja zaiimljivih i smjelih arhitektonskih rješenja, više mostova, putnih pravaca, školskih zgrada, solanu, silose, električne centrale...

Ovih dana štampa, portali i televizijske stanice uveliko najavljuju da je za prvi maj ove godine, a zvuči to veoma poznato, najavljena obnova, odnosno sređivanje mosta, spominjući, naravno, nemilice netačnu kovanicu ,,Most na Đurđevića Tari“. Nejasno je zašto ona nije mogla da započne, recimo, u aprilu.

Možda je nešto jasnije kad se zna da se te obnove i skoro svih troškova prihvatila Vlada NR Kine. Mnogi su uvjereni da su se za taj čin odlučili zbog našeg filma ,,Most“, koji veliča nepostojeći podvig partizana, inače, zbog predstave rađene po ugledu na najevtinije italijanske špageta vesterne, koji doduše jeste sniman upravo na Mostu na Tari i oko njega i to je jedina istina. Zanimljivo je da je film doživio veliku prođu u toj do skoro najmnogoljudnijoj zemlji svijeta...

Međutim, u svakom slučaju treba pozdraviti njihov velikodušni gest i zastidjeti se činjenice da mi nijesmo bili u stanju da to sami sredimo. Istina, bilo je nekih pokušaja 1986. godine, ali je više od istinskog sređivanja utvrđeno i potvrđeno da je most u dobrom stanju, a tada je bilo već 46 godina od njegove izgradnje.

Sva prilika, tako je i obećano, a to su potvrdili i neki od onih koji su bili u mogućnosti da vide skicu obnove, da će Most na Tari zadržati sve ono što mu je dao onaj koji ga je i osmislio i sagradio - profesor dr Mijat S. Trojanović, što je  jedino ispravno rješenje. Novina je da će most biti osvijetljen, što će samo još više uticati na i onako veličanstveni izgled. Vjerovatno će i arhitekte osmisliti neku drugu boju metalnih držača ograde, jer ovakva plava po mnogima odudara od okoliša, jer nije pogođena boja Tare.

Siguran sam da bilo koja zemlja na svijetu ima ovakav most, sa ovakvim brojnim svjetskim rekordima, da bi  znala da to iskoristi onako kako i treba. Možda je i krajnje vrijeme da počnemo da razmišljamo o onome čime smo bogato nagrađeni, a to je izobilje prirodnih neviđenih ljepota, da ih konačno iskorištavamo onako kako i treba, čuvajući ih, ali i da mi budemo isključivi gospodari u svemu tome.

Most na Tari, most kroz vrijeme, kroz svaki njegov kovit, most koji se raduje svakom bez izuzetka, most koji grli i štiti sve redom, most koji je uvršten među dvadeset najljepših na svijetu, most koji zaslužuje mnogo više brige i  pažnje, jer divljenja je u izobilju...

Zato - srećno Ti osamdesetpeto ljeto, veliki Mostu na Tari!

Tekst i foto: Milija Pajković