Ja ga pamtim iz dana kada sam bila djevojčica – sa treninga u sali u Haremima, s priprema na koje nas je vodio. Bio je stariji od nas, ali nikada iznad nas. Hrabrio nas je, razumio našu mladost, naše hirove i prohtjeve. Bio je jedan od nas, a opet uzor svima. Takvi ljudi ostave neizbrisivi trag. Oni prolaze da bi drugima otvorili put.

U vremenu kad se slave velike riječi i brze pobjede, postoje oni koji neumorno grade mostove i ostavljaju neizbrisiv trag. Izet Kara Beganović, čovjek čiji duh sportiste ne poznaje godine, jedna je od takvih legendi.

Ovo je priča o njegovoj hrabrosti, upornosti i ljubavi prema gradu koji nosi u srcu.

Svaki grad ima svoje heroje. Naše ulice pamte one kojima smo se divili – umjetnike, inženjere, pisce, doktore, sportiste. O njima se pisalo, pričalo, pjevalo. Sve, zasluženo. Ostavljali su trag i bili dio jedne epohe. Ali postoje i oni koji uđu u istoriju bez najava, bez naslova, bez slika u novinama. Njihove priče žive u sjenama, među običnim ljudima, na tribinama sportskih dvorana, u hodnicima sjećanja onih koji ih nikada nijesu zaboravili. I upravo ti ljudi, svojom skromnošću, često budu najjača svjetla koja je grad ikada imao.

Jedno od tih svjetala bio je on – Izet Kara Beganović – čovjek koji nije tražio ništa, a davao sve. I više od svega, davao je srcem. Stonoteniser. Trener. Dobročinitelj. Čovjek iz naroda, za narod. Rođen u ovom gradu, odrastao s reketom i nadom, krojen u salama i dvoranama gdje se, osim stonog tenisa, trenirao i karakter. Tamo gdje su drugi vidjeli samo sport, on je vidio zajedništvo i ljubav. Gdje su drugi dolazili zbog sebe, on je dolazio zbog drugih.

Iako rame uz rame sa velikim Dragutinom Šurbekom i Antunom Stipančićem – ne po nivou igre, ali po ljudskom, trenerskom i sportskom dostojanstvu – to nije bilo dovoljno da njegov grad o njemu piše i govori. Svoju je karijeru gradio u Njemačkoj, gdje je bio i igrač i trener. Dugo godina vodio je i španskog prvoligaša. Bio trener i Kinezima. Sve je to bio Kara.

Ali, o velikim ljudima pišu veliki. Njemačka je o njemu pisala a Evropa ga i danas poznaje. Njegovo ime se s poštovanjem izgovara na turnirima, u savezima, među sportistima. Samo njegov grad – šuti. Godinama. Decenijama.

Ali, Kara nije samo sportista. On je nenametljiv, ali prisutan. Za stolom – brz, precizan, neumoljiv. Van sale – topao, strpljiv, uvijek spreman pružiti ruku. Pobjednik ne samo u sportu, već i u životu. Kao uspješan preduzetnik pomagao je, podučavao, nosio, vozio, davao. Nije davao ono što mu je bilo lako dati, već ono što je bilo najvrijednije – vrijeme, trud, vjeru.

To je čovjek koji je, dok su mnogi zatvarali vrata i srca, svoja širom otvarao. Prošao je stotine kilometara – od Hamburga, preko ratnog Sarajeva, sve do Ivangrada – prelazeći granice i nepovjerenja, noseći samo odlučnost i volju. U tim godinama iz Njemačke je svom gradu doveo medicinsko auto – dar koji nije bio simbol, nego stvarna i prijeko potrebna pomoć. Nije to bila samo vožnja, bio je to čin ljubavi.

Bez reflektora televizije. Bez zahvale. Bez ijednog pomena njegovog imena. Samo on, njegova volja i djelo kojim je govorio najviše.

Za naš klub dao je više od rezultata. Bio je struktura, temelj, uzor. Kroz treninge i pripreme oblikovao je generacije, usadio im nadu, vjeru i sportsku etiku. Nije samo pobjeđivao – stvarao je druge koji će pobjeđivati. Bio je most između mladosti i odgovornosti; čovjek uz kojeg postaješ bolji i kad izgubiš.

Kada je trebalo stati uz klub, stajao je prvi. Kada je trebalo pomoći nekome ko je sreću tražio van domovine – bio je tu. Nije mjerio ljude po titulama, nego po iskrenosti. I zato su ga poštovali i oni koji su s njim dijelili sto, i oni koji su ga gledali iz publike.

Ja ga pamtim iz dana kada sam bila djevojčica – sa treninga u sali u Haremima, s priprema na koje nas je vodio. Bio je stariji od nas, ali nikada iznad nas. Hrabrio nas je, razumio našu mladost, naše hirove i prohtjeve. Bio je jedan od nas, a opet uzor svima. Takvi ljudi ostave neizbrisivi trag. Oni prolaze da bi drugima otvorili put.

A mi, djeca kluba, imali smo svoje ljetne priče. Ljeta nijesmo provodili kao ostali “normalni” vršnjaci. Naš trener, Nikica Vujadinović, redovno nas je “iznenađivao” novim pripremama. U sebi smo se samo molili da ne bude Vojvodina ili Slovenija – tamo nema izlazaka, nema šetnji. U Vojvodini, govorili smo u šali, dijete kad se rodi prvo dobije reket umjesto cucle. To je značilo sate i sate treninga u sali.

Te godine imali smo sreće – išli smo u Bosnu, u Vitez. U klubu su kružile priče da će doći i Kara. Sreći nije bilo kraja. Ali, kada smo trebali krenuti, Kara nije stigao. Rekli su – doći će direktno u Vitez. I došao je.

Na povratku kući, utrpao nas je u svoj mercedes – ne onako kako propis nalaže, već kao sardine, jedni preko drugih. Ja, koja sam uvijek bila najmanja, završila sam preko “krila” onih koji su sjedili na zadnjem sjedištu. Otvorili smo prozor, a moje noge visile su napolju. Dječja galama i pjesma orila se u autu. Kara, s blagim osmijehom na licu, rekao je: „Mecolino, pazi da ti noge ne budu skraćene.“

Smijeh je odjekivao, ja sam se povukla unutra tek toliko da samo stopala vire, i nastavila mahati njima kroz otvoren prozor. Bilo je to naše ljeto. Naš Kara. Naš čovjek. Jer Kara nije bio samo stonoteniser. Bio je dio našeg odrastanja, dio našeg grada, i dio nas samih. I to se ne zaboravlja.

Više od dvadeset godina prošlo je od našeg posljednjeg susreta, a onda sam ga prije nekoliko godina slučajno srela u gradu. Bila sam u posjeti tati kad je on, sav radostan i pun nekog zagonetnog entuzijazma, došao kući i rekao: „Spremi se, vodim te negdje.“ Iznenađeno sam ušla s njim u auto i shvatila da me vodi u Hareme. Stajao je ispred sale u kojoj smo nekad trenirali. Doveo me do vrata i rekao: „Sad idi, tamo te čeka Kara.“

Ušla sam i ugledala čovjeka kojeg nijesam odmah prepoznala. Brzo sam se vratila napolje i rekla: „Ali Kare nema, tamo je neko drugi.“ On se samo nasmijao i rekao: „Vrati se, Kara je tamo.“ Ponovo sam ušla. Moj dobri, lijepi Kara stajao je i čekao me. Rekao je: „Zlato moje, pa to si ti.“ Suze su mi zamutile pogled. Nakon toliko godina, ugledala sam starijeg Karu kojeg nijesam odmah prepoznala, ali koji je i dalje bio isti čovjek srcem i duhom.

Naš Kara, iako u poznim godinama, nikada nije dopustio da ga vrijeme uspori. Sa više od osamdeset godina još uvijek je aktivan i prisutan na stonoteniskim terenima – inspiracija mladima i dokaz da sport nema starosnu granicu. Na ovogodišnjem Evropskom prvenstvu u Novom Sadu, u kategoriji preko 80 godina, osvojio je zlato u dublu zajedno sa svojim njemačkim partnerom, petostrukim šampionom Njemačke, Vilfridom Likom.

Ta medalja nije bila samo trofej; bila je potvrda njegove istrajnosti, ljubavi prema igri i neumorne volje da se nikada ne preda. Izet Kara Beganović pokazuje da se duh sportiste ne gasi s godinama – on s vremenom postaje još jači, čvršći i sjajniji. Njegova priča je podsjetnik da pravo majstorstvo i posvećenost ne blijede, a njegovo će se ime još dugo s poštovanjem izgovarati među sportskim legendama. I možda je baš to najbolnija istina. Da nekad grad zaboravi svoje najbolje sinove. Ili ih nikad nije znao prepoznati. Ili ih se, iz nekog razloga, nikad nije sjetio da im kaže: „hvala.“

Ali ne – on se ne ljuti. Nije ogorčen. Jer ljudi poput njega ne traže pohvale. Ne mjere svoju vrijednost aplauzima, nego tragovima dobrih djela. Njima ne treba statua, već samo čista savjest. A njegova je netaknuta – velika kao hala u kojoj je proveo pola života, mirna kao duša koja zna da uvijek daje više nego što prima. Zato ovaj zapis nije samo zahvalnica. Ovo je dug. Dug koji mu mi, kao generacija, kao zajednica, kao grad – vraćamo.

Postoje ljudi čiju priču piše sama istorija. A postoje i oni koje mora neko ispisati, da ih istorija ne zaboravi. On je jedan od njih. Takvi ljudi ne žive samo u jednom vremenu – oni žive sada, među nama, u pričama koje se prepričavaju, u osmijesima koji i danas bude sjećanja i radost, u rukama koje i dalje pružaju kad je teško.

Čovjek koji nas uči da ne postoji mala pomoć kad se daje iskreno.
Čovjek koji zna da ljubav prema gradu ne prestaje ni kad grad prestane da vidi tebe.
Čovjek koji i dalje stoji čvrsto, preko osamdeset godina, kao stub koji nisu srušili ni zaborav ni vrijeme. Jer Kara nije samo stonoteniser. On je i dalje dio našeg grada, našeg odrastanja, i dio nas samih. I to se ne zaboravlja.

I zato pišemo sada. Pišemo za sve godine tišine. Pišemo jer on to nikada ne bi tražio.
Upravo zbog toga zaslužuje više nego iko.

Mevlija Meca Islamović

Autorica je rođena Beranka. Živi i radi u Holandiji

Tekst preuzet iz 35. broja časopisa „Nova Sloboda“