Daleki jedan starac trune sad pod zemljom u crnogorskom groblju ispod Trešnjevika, tu pod jednom div-ljom trešnjom zapadno i nešto gore. Na njegovom grobu, uraslom u sitnu gnjilopotočku travu, u zvonič i poneku ćumpicu sjeruše. Trunu njegove kosti a od kaverni odavno nema ni traga.

Iznenada, vrijeme turista obasulo je Montenegro prašinom i automobilskim mirisom i dimom. U ovom kraju, desetak godina poslije rata, vidjelo se kako srećni ljudi u svijetu, i na zapadu i na istoku, odasvud, znaju da žive i vole, kako su im sreća i vrijeme naklonjeni.

Prvi raško-prizrenski mitropolit koji je 1891. posjetio Berane i manastir Đurđevi stupovi na krajnjem zapadu Otomanskog carstva bio je Grk, Melentije Spandonidis. Nakon smrti 1895. na čelu Raško-prizrenske mitropolije naslijedio ga je arhiepiskop i mitropolit raško-prizrenski, skenderijski, egzarh Gornje Mizije i Ilirije, Dionisije (Damnjan) Petrović.

Prvi koraci, slova, miris lipa i žubor Lima u sedmoj deceniji prošlog vijeka, ostavili su neizbrisiv trag u odrastanju generacije koja se nadahnjivala prošlošću grada, istorijskim znamenjima, reliktima stare arhitekture, čarima ulica i parkova, a prije svega dragim, časnim, toplim ljudima našeg kraja. Svaki dolazak sa studija u Ivangrad, ispunjavao mi je dušu i bio lijek protiv nostalgije.

Nakon Drugog svjetskog rata, u Ivangradu, gdje su svi vidali po neku svoju ranu, bilo je mnogo manje mržnje kad je za nju bilo mnogo više razloga. Tih teških poslijeratnih godina Dom narodnog zdravlja uspješno su vodila dva vrsna čovjeka i ljekara, sasvim suprotnih političkih uvjerenja.

Ne volim bezlična putovanja avionom, jer sa sa izuzetkom nekoliko slika grada i okoline iz vazduha prilikom uzlijetanja i, isto tako, prilikom slijetanja, putnik praktično ne vidi ništa, a preleti po nekoliko država.

Budimljanska župa je bila „stožer Raške zemlje i kitna joj perjanica“, kako ju je knjaz Nikola opjevao. Ona je to zaista bila, kako u teritoririjalnom, tako i u kulturno-političkom pogledu.