Da postoji neki drugi svijet, sasvim različit od onog kojeg smo zatekli kad smo ugledali svijetlo dana, tamo negdje poslije pedesete i neke godine, shvatali smo, tokom vremena, na mahove, odsluškujući tajne večernje razgovore starijih ukućana, ali nešto bolje kad je u naš dom stigao radio prijemnik ,,Nikola Tesla“!

Ti tihi, blagi ljudi, strpljivi i posvećeni, marljivi i dosljedni, jesu i ostaju pravo bogatstvo svake zajednice. Obično tokom života budu neprimjetni, a poslije njega vidno odsutni. Životni račun nekako se, htjeli ili ne, podvuče, pa se primjeti taj veliki nedostatak tih velikih i dragih ljudi.

Domaćinstvo Milonje Lekića su osjetili i poštovali neki od najvećih svjetskih državnika XX vijeka, ali i brojne domaće i svjetske zvijezde iz oblasti kulture i sporta.

Soba broj 119 u Studentskom domu na Zvezdari, u ulici Bana Ivaniša, bez broja, u drugom bloku, bila je tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka jedna sasvim posebna prostorija, sa posebnim stanarima. Kako su te sedamdesete godine bile treperave kao zvezdarske zvijezde, tako je i ta soba bila, upravo takva, sva treperava i lelujava.

Sa ivangradskog aerodroma se odvijao civilni vazdušni saobraćaj. Današnje Berane nema ni autobusku stanicu! To „civilizacijsko“ kretanje možda i najslikovitije pokazuje koliko je u prethodnih 30. godina propao jedan od nekadašnjih industrijskih, kulturnih i sportskih centara Crne Gore.

Nije nestao voljom ljudi, opštinskom ili gradskom odlukom, uredbom vlade, već su ga prognali novo vreme, drugačiji običaji i navike

Da bi nastala neka zanimljiva priča mora da se javi i klica iz koje će i izniknuti, slično kao i kod svake biljke, dobro i provjereno sjeme i eto dobrog i zdravog ploda - dobra zamisao i iz nje izlete pitke priče, a da li, i koliko dobre, to ocjenjuju oni koji umiju da ih čitaju kako treba i koji umiju da ih shvate i razaznaju!