Ovamo gdje počinje naša planina - počela je i ova priča. A može li se znati: gdje počinje planina, i gdje završava. Ili, gdje je čovjeku početak i kraj.

Nije otac nikad to ispričao. ( Tu, upravo, i nema šta da se priča.) Ponekad smo išli zajedno na planinu. Kod prvih četinara, otac - inače ćutljiv i zagledan u put ispred sebe - osvrne se, zastane. Kako je divna ova jela, kaže, kako je porasla...Stojimo nijemo, pred onom tihom ljepotom...a zatim on: šteta što nijesam ponio sjekiru...

Da li sam, tada, dok smo jednom, tako, odlazili u planinu, ili se vraćali, na njegovom licu, u nekoj njegovoj riječi, davno zaboravljenoj, naslutio sve to, ili tek sada, odavde - da negdje u njemu, da negdje u životu moga oca, ima jedna ovakva priča.

Išao on jednom uz onu šumu, i spazi, kraj puta, malu, običnu, najobičniju smreku. Malo nagnuta od snijega što je nedavno okopnio; donje grane pune zemlje i suvog lišća. Branila se od zime, pomisli otac, pridržavala se - pune ruke zemlje...

Duva topli vjetar razvigor. Grmi potmulo - sve  razgrne i protrese. Što je protrulo, napuklo, potajno izjedeno crvom - baci na zemlju. Vrhovi drveća, nabrekli, nemirni kao mravinjaci.

Otac zastane, časak, kraj smreke. Vršak svake grančice progledao, krenuo. Trebalo bi je presaditi, pomisli otac. Baš bi bilo lijepo - imati, kod kuće jedno takvo drvo. Za ukras, za odmor, za... Jedno drvo koje nije, kao ostala: da ga siječeš, bacaš na vatru, da se lomiš s njim, da ga kuneš što neće da rodi, da ga bereš i treseš i mučiš i sebe i njega, i da ga kuneš što je rodilo.

I hlad tog drveta kao da je drukčiji. Dublji je nekako, od planine koju drvo ponese sa sobom...i od uzdaha za onim što je ostalo gore. I miriše, na onu plavu ljekovitu visinu... ako sam nekad imao neki bezbrižan dan, pomisli otac, u djetinjstvu - na njega miriše... A evo kako sad dolazim ovamo: da nešto posiječem, oborim, da nešto teglim, ukradem... Zaista, trebalo bi je presaditi.

Trebalo bi mu raditi, jednom, ovdje, nešto što nije: trka, znoj, briga, sjekira, psovka... Ali sad nemam vremena, prenese otac, moram da požurim. Treba to kopati polako, pažljivo. A čeka me gore puno posla, koliba, torovi... sve je to, sigurno, poobarao snijeg. Najesen ću ja to, sigurno... Počupao je suvu travu iz guste naježene krunice i otišao dalje.

Opet, u toku ljeta, naiđe otac, i zaustavi se, trenutak, kod smreke. Omladi već podobro odskočili; naročito vrh, malo svinut, u prevelikom naporu. Da je bar potkrešem, reče otac. Činilo mu se da će je uljepšati... a evo, zgulio je previše koru, poružnjala je, ne liči više na sebe, izglodana, isprepadana...

Tako je to, uvijek, kad se ti nečeg takneš - kaže otac sebi - i u najboljoj namjeri, kad ti hoćeš nešto da popraviš... Zar se sjekirom - tom tvojom tuparom - potkresuje takvo drvce? I zar moraš, i tu, da požuriš? Ništa, tješio se, to će da zamladi, i biće poslije ljepša...

Drugi put, u jesen, tek se tu prisjeti da je trebalo da ponese trnokop. I bilo mu je strašno krivo na sebe... a ko zna, i da je bio trnokop tu, da li bi iskopao, jer je opet žurio. I opet je imao mnogo posla. Put prepun opalog lišća - ostajao je trag za njim. I smrekina krunica bila je puna lišća; ono što se ove godine omladilo, sazrelo je, manje odudara - priprema za zimu. Stablo skoro sasvim zaboravilo onu njegovu ,,nježnost“. Od najljepše ruke za presađivanje, pomisli otac.

Jednoga dana, samo ću zato da dođem, reče odmičući uz šumu. Tek kad ovako, u kasnu jesen, padne lišće - ukaže se mnogo jela okolo, da se začudiš; bukovina ih je ljubomorno skrivala, i sad pokušava da ih sakrije, zasipajući ih lišćem. Otac svraća s puta i - gledajući gore, spotičući se o suvarke i neravnine - ide od jedne jele do druge. Ova je kriva, ova kratka, ova tanka...Najzad, zastane kod jednog stabla, osmotri ga sa svih strana ( i već, nesvjesno, prije odluke, opljune dlan desne ruke).

Bez mane, kaže, i uzmahne. Pljušti lišće, miriše iverje. Jela, presječena, samo se malo provrpolji - neće da padne - svezala se sa susjednom bukvom. Otac se penje, raspliće i kida grane. Sasvim rastavljena, jela malo kao da premišlja... i zgrabi, u padu, jednu drugu bukvu. Otac sad - nabrzinu, sunce zalazi - siječe bukvu... Uskoro će i noć, visi negdje u vazduhu, kao ta posječena jela. Zatim će otac, žurno, da kreše i guli jelu - tesaće dolje, kod kuće. Ostavi samo jednu granu, da vuče za nju. Stablo, poslije, negdje prione, ne možeš ga pomjeriti, negdje se, opet, zaleti, noge da polomi čovjeku.

Usput, otac virne još jednom na smreku. Presadiću je, kaže glasno, i ako da prijeti nekome. I tegli dalje, teško oguljeno drvo, a smreka ostaje.

I evo opet proljeća. Naglo uzmiče snijeg ka planini. Na tim putevima prvo samo tragovi bujica i divljači, a onda - ljudska stopa. Neko je izašao na planinu, da vidi: kako je zima srušila nečiji stan - uzalud svi podupirači - i kako nju ruši trava, kako pred sjajnom, mekom, niskom travom ustuknu smetovi. Da vidi, prvi, i da priča u selu kakva je, ove godine, trava.

Otac opet naiđe onim putem. Lista šuma. U kljunu ptice leti grančica koja neće prolistati. Kao pospani, prašnjavi leptiri, šumno, sve vedrije i šire - nadire lišće. Ali otac nema vremena za pupoljke i ptice. Tjera natovarenog konja; konj se upravo i ne vidi - vidi se samo tovar, i dolje kopita i naprijed pramen grive i oči. A kad čovjek izdiže na planinu - to je praznik njegov...trebalo bi tako da bude.

A put ponegdje tijesan za takav tovar, i svaki čas otpadne nešto, pretegne, otac oblijeće, vuče, podupire, premješta, zadjene ponekad i kamen, da bi poravnao. I tako neprestano - nema poravnjanja, nema mira... Glédne, uzgred, na smreku. Ona se uozbiljila, očvrsla, odmakla, ne privija se više onako bojažljivo zemlji; gradi, marljivo, žedno, još jednu svoju godinu.

Trebalo bi je presaditi, pomisli otac, što prije, odnijeće je neko. Ali, već je kasno, omlađuje se. Najesen... dođem najesen i iskopam, široko i duboko - da žile ponesu što više zemlje... Jedna bukova grana, zavrnuta tovarom, poleti u njegove sanjarije. Kad izađu, zakratko, na čistinu - otac se vraća svojim snovima. Smreka bi, u početku, dolje, tinjala, dok obnovi žile, dok se pribere, a onda, kad krene... svakog ljeta - dobar korak...

Smreka nije kao drugo drvo, ona je nešto posebno... što ne može da se iskaže... smolu njenu stavljaju na uboj... Opet se sužava put, opet, naglo, prekrivi tovar, opet grana leti u oči...

A kad se, kasnije, ponovo nađe tamo, vidi kako je svaka grančica - sjajnim zelenim potezom - zabilježila toplinu minulih ljetnjih dana; a to je i kao neka mjera njegovog kašnjenja.

*

I prolaze tako godine, smjenjuju se - kao omlad na grani smrekinoj.

I prolazi otac, ka planini, i vraća se.

I žuri uvijek, uvijek nešto nosi, nešto vuče, ruši, guli...

A smreka raste. Ide visoko, i duboko. Pogleda otac, u prolazu, i kaže: Presadiću je, jednog dana... A ona, sve ljepša - izmiče...

Miladin Ćulafić

Preuzeto iz 34. broja časopisa Nova Sloboda