Uz Bistricu, pa preko Lubnica i pored Suvodola, eto ih- Kurikuće.

Mart, trinaesti. Popodne. Svježe- lijepo. Počeo snijeg da kopni i na obrisima Bjelasice.

A, selo atraktivno i sjetno. Atraktivno zbog bjelasičke ljepote i iskonske zdravine. Sjetno od najmanje sedam briga, što more danju i noću ove ljude ovdje.

Prva briga- nema mladih da „rade zemlju“; druga- nije lako do planine; treća- i grad daleko; četvrta- kad se neko razboli mora u Lubnice ili...; peta- sve manje ovaca; šesta- slabo šta ima u prodavnicama; sedma- muke s „Biogradskom gorom“.

Otišli su, otišli

Na obronku, poviše rijeke, gore kleke... Seljaci to „krče stranu“. Šta će, snalaze se. Plamen i dim, baš kao u nekom italijanskom nadrealističkom filmu. Prizor, gotovo za sonete.

A u selu?

Nekad bilo pet vodenica, a sada samo jedna. Privatna. Od davnina su ovdje „radile“ čuvene kurukućke tkalje, sada ni za zakletvu. Mladost, otišla još prije. U Ivangradu i dalje... Omladinski dom „Jovan Merdović“, nov... Ali... jedna od dvije prodavnice se zove „Đački raj“. A, đaka sedam- osam. Nekad- četiri odjeljenja osnovne sa po četrdesetak đaka.

Miloje Šćekić “kraćaše drva“. Za konak. Prekide. I, priča nam:

- Nema mladih. Ostali babe i starci. Evo, pogledajte ovaj Dom. Uglavnom se otvar kad neko umre, pa ga „izložimo“ ovdje. Nećete vjerovati, ima svega petnaestak mladića ovdje, a djevojaka skoro da i nema. Sve je to „nastranu“. Nekad su dolazili mladi iz okolnih sela kod nas n igranke. No, dosta smo mi uradili. Put, pa voda skoro u svakoj kući. Uložili smo velike pare i rad. Nmučili se. Pomogla nam je nešto i Republika. Pa, struja. Inače, s jeseni sve dotjeramo do kuća, pa zimi ležimo... Što se planine tiče, nećemo k njoj tamo do polovine maja. Ne, nijesmo još počeli s oranjem. Nadamo se bar još jednom snijegu. Slušajte, da nije nekoliko ljudi što su ostali da rade kao šumski radnici, ne bi valjalo. A ima u selu jedno 60-tak kuća. Neke su zatvorene. Nema niko. Otišli. Imamo i dvije prodavnice. Jedna privatna, druga zadružna. Nijesu snabdjevene kako treba. Dobro je što imamo autobusku vezu s gradom. Muku mučimo s Nacionalnim parkom „Biogradska gora“. Uzeli nam pašnjake, a mi plaćamo grdne dažbine. To tako ne ide. Bunili smo se, ali uzalud.

I voda- drugačija

Rače nam Miloje i to da je Suvodo bio nekada tako čist, da se „s njega voda pila“. Sad se i on zamutio. Baca se svašta.

A, prvi Milojev komšija, Dmitar bijaše mnogo ljut što teorija i praksa nikako ne mogu da se „sporazumiju“. Tek, kako je ljut na varoške činovnike!

Već je šest sati popodne. Pale se svijetla. Ko je raspoložen, ovaj bi pejsažmogao shvatiti i kao ranu seosku romantiku.

Na jednoj njivi dječaci „igraju lopte“. Ali. Možda će neko nekad od njih Šekijevim stopama. Ako nijeste znali, Dragoslav Šekularac je odavde. Starevinom. Odlazimo. Sjutra je četrnaesti mart. Na taj dan su se rodili Štraus, Gorki i Ajnštajn. Što se Kurikuća tiče, muzika se ne čujaše. I, mnogo šta je gorko.

Inače, sve je relativno.

Opet, niz Bistricu. Gradska svijetla bijahu „podmakla“. A okolo grada, Kurikućana ima dosta. Da li i sada, kada je Celuloza prestala da dimi, pomišljaju da se vrate gore, pod bjelasičke visove. Ne, izgleda.

Ne sjećaju se.

Blagoje Korać

Tekst objavljen 15. marta 1991. godine

Preuzeto iz 35. broja časopisa „Nova Sloboda“