Sjećanja su se onako brzo i nostagično nizala. Sentiment, tuga. Praznina golema, kako bi dragi Makedonci  kazali.

April je mjesec. U normalnom svijetu to je mjesec kojim se obilježava dolazak proljeća i buđenje novog života. Dobro sam rekao, u normalnom svijetu. Dugačko ćemo hodati dok zasluzimo to „normalno“.

U krilu savremene demokratije, ma šta god to značilo, u kojoj  je najveći broj pojedinaca uvjeren da živi u najvećoj  od svih sloboda, sigurno se ide ka ostvarenju cilja, društvu kontrole, koje bijaše kroz istoriju želja nad željama velikih totalitarnih sistema.

Kada odlaze takve plemenite ljudske duše, nepovratno odlazi  i parče svijeta dobra, koji sa razlogom nikad više  nece biti isti.

Rožajske ulice ovih dana nisu baš nešto posebno očišćene, interesantno dobro su osvijetljene (eci peci pec, ova pec ne radi)  poluopasne su za hodanje, ali to ne sprečava pojedince tj. osobe koje vode jednostavan i struktuiran život, među koje spada i autor ovog teksta,

Univerzitetski profesor, pisac, intelektualac, narodni tribun, urbana legenda, govornik, kozer, boem, ljevičar, džentlmen, sabesjednik, studentski drug i prijatelj, državni funkcioner, domaćin...

Autorskim člankom oglasio se bivši poslanik, istoričar Dragutin Papović. Dostavljeni tekst Espona integralno prenosi.