Kad odlučite da iz Beograda vozom putujete za Crnu Goru, kad  namjerite da stignete i do mora, kad se zaputite iz vašeg životnog kruga i vrtloga koji obuhvata samo jezgro grada ili njegove obode koje sve više osvajaju nove zgrade i ulice,

„Pozorište je istorija jednog grada“, kako kaže jedna drevna izreka, stremljenje društvenih potreba i svjedočanstvo njegovog kulturnog bitisanja. Upravo ova priča posvećena je prvoj pozorišnoj predstavi u varoši Berane.

Kao da je u nekoj dalekoj kosmogoniji to parče zemlje, kolijevke, čuvano upravo za njega, hotel se udobno smjestio, tu na obali Lima gdje misli i energije, odišu harmonijom dostojne poretka veličanstvenih. Veličanstveni hotel, veličanstveni Lim.

Naše kulturno nasleđe nosi u sebi duboke tragove nedavne segmentirane prošlosti, iznikle iz emotivnih i osećanja i potrebe prošlih generacija, ali i kroz pronicanje najdubljih tajni ljudske duše.

Dugo sam premišljao kako da nazovem studentske ljubavi između Beranaca i Beranki i ostalih pridošlica iz cijele zemlje, i to onih koji su obitavali u zvezdarskom studentskom domu, tamo negdje od sedamdesete do osamdesete godine prošlog vijeka, a koje su se završile brakom? Kako?

Pritisnut ratovima i nemaštinom, crnogorski narod odlazio je jatimice u „bijeli svijet“, u rudokope, na gradnju pruga, sječu šuma; više  se mjereći prema obrazu no prema imanju.

Ovo nije sinopsis za dramu. Život je drama. I scena s razlogom. Sa suzama, bolom i pamćenjem, od ukopa do godišnjice. I, nek se vjeruje, do vječnosti. Poljubac je najveći susret na svijetu, ispovijedao je sebe od Mostara do Libertivila, pjesnik, ambasador i usamljenik, Jovan Dučić.