Rožajske ulice ovih dana nisu baš nešto posebno očišćene, interesantno dobro su osvijetljene (eci peci pec, ova pec ne radi)  poluopasne  za hodanje, ali to ne sprečava pojedince tj. osobe koje vode jednostavan i struktuiran život,

U našim selima, od davnina postoji dobar običaj da se, po završetku dnevnih poslova, meštani spontano okupe ispred svojih kuća, zadružnog doma, prodavnice, ili na nekom njima zgodnom prostoru, kako bi se, uz čašicu rakije ili bez nje, videli i popričali o mnogim zanimljivim temama.

Sipi kišica; oktobarska, bečka; ni nalik onim kišama Vita Nikolića koje beskrajno tutnje po Nikšiću... I kiše su ovdje nekako drukčije;  tanušne, tihe...

Stanovao sam na Crvenom krstu. Zgrada je ličila na šetača: ravnog krova, usečenih zidova, visoka  kao da je, doista, iskoračila, na samom vrhu brežuljka, i stala da razmisli na koju stranu da krene.

Prije nešto više od tri decenije, jedna od tada rijetkih veza krajnjeg sjevera sa centrom i dalje, bila je standardna autobuska linija Rožaje - Nikšić - Rožaje.

I dan danas zatrepere po nebu moje sobe kao nekakav odbljesak davnih vremena, pored ostalih i posebne knjige, šarenih korica i raširenih stranica, sa divnim crtežima, naročito pred spavanje,

Prođu tako godine, toliko toga što vam se činilo da je mnogo važno mine, a onda, iskrsne nešto, reklo bi se - obično i davno zaboravljeno... i dobije čudni neki smisao.