Novembarska promocija crnogorskog časopisa Komuna u Kranju probudila je sjećanja na stare nostalgične simbole-imena prepoznavanja ovog lijepog grada, poznatog po velikom pjesniku Francu  Prešernu.

Udaljenost od važnijih saobraćajnica i većih kulturnih centara nije smetala varošici Berane da u okviru svojih mogućnosti organizuje kulturno zabavni život raznolikog sadržaja.

Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je tih godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao  aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo se u ondašnjem Ivangradu.

Otkad je sveta i veka, samoća nije poželjno stanje za ljude ni u jednom dobu.

Ne postoji seoce, selo, varoš, varošica, velegrad, ne samo kod nas, nego u vaskolikom svijetu, a da nema pored onih časnih, poštenih, pametnih, mudrih, moralnih stanovnika i one sasvim suprotne od tih.

Preko puta džamije je bila crkva, podignuta 1913. godine, poslije Prvog balkanskog rata „ono kada je Rožaje prestalo biti tursko, odnosno kada je Rožaje postalo crnogorsko“. Tačnije, kad je tursko postalo, pusto tursko.

Nije nestao voljom ljudi, opštinskom ili gradskom odlukom, uredbom vlade, već su ga prognali novo vreme, drugačiji običaji i navike.