U kišno, novembarsko, beogradsko jutro, davne 1964., gazeći uvelo lišće dorćolskim ulicama, tada student-novinar, uputih se domu Mihaila Lalića. Dočekao me prisno; zemljački, vasojevićki. Bio je to moj prvi susret s njim.

Bijahu nam ti prvi trotineti- dvotočkasi sa vožnjom u stojećem položaju pomalo čudni, nalik nekom stranom tijelu u pokretu. Nekako bude kao sa futurističkog imaginarija.

Pošao ti Veso nalijevo, pripazi ga – reče neki porodični prijatelj Aleksandru Masleši, banjalučkom trgovcu “peceraja, kolonijala, delikatesa, galanterije, stakla, dječjih igračaka, igraćih karata”, kako je već stajalo u zaglavlju trgovačkog pisma firme.

Mnoga djetinjstva, ali i mladosti širom planete, obilježili su, između ostalog, i razni cirkusi - oni veliki, oni srednji, pa i oni mali!

Od danas postaju ništavni svi organi stare države i okupatora. Cjelokupnu civilnu, sudsku i vojnu vlast preuzima narod, koju će u ime naroda, radi potreba Narodnooslobodilačke borbe, vršiti Odbor narodnog oslobođenja izabran voljom predstavnika naroda na Skupštini i odbori u opštinama i selima.

Peć bubnjara i miris sagorele bukovine. I tijelu i srcu i dusi, tu vam je uvijek bilo toplo.

Nekako na sredini ostatka nekadašnjeg glavnog varoškog parka i dan-danas se bijeli betonski krug, prečnika dvadesetosam metara, poput nekakvog začaranog i okamenjenog srebrnog jezerceta.