Udaljenost od važnijih saobraćajnica i većih kulturnih centara nije smetala varošici Berane da u okviru svojih mogućnosti organizuje kulturno zabavni život raznolikog sadržaja.

Otkad je sveta i veka, samoća nije poželjno stanje za ljude ni u jednom dobu.

Ne postoji seoce, selo, varoš, varošica, velegrad, ne samo kod nas, nego u vaskolikom svijetu, a da nema pored onih časnih, poštenih, pametnih, mudrih, moralnih stanovnika i one sasvim suprotne od tih.

Preko puta džamije je bila crkva, podignuta 1913. godine, poslije Prvog balkanskog rata „ono kada je Rožaje prestalo biti tursko, odnosno kada je Rožaje postalo crnogorsko“. Tačnije, kad je tursko postalo, pusto tursko.

Nije nestao voljom ljudi, opštinskom ili gradskom odlukom, uredbom vlade, već su ga prognali novo vreme, drugačiji običaji i navike.

Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je tih godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao  aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo se u ondašnjem Ivangradu.

Rožajske ulice ovih dana nisu baš nešto posebno očišćene, interesantno dobro su osvijetljene (eci peci pec, ova pec ne radi)  poluopasne  za hodanje, ali to ne sprečava pojedince tj. osobe koje vode jednostavan i struktuiran život,