Jednog jesenjeg dana, 1942. godine, u njujorškoj kancelariji Šarlote Mužar, zazvonio je telefon. Podigla je slušalicu i začula slabašan glas.

Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je tih godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao  aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo se u ondašnjem Ivangradu.

Kada se jednog dana  bude analizirao, tumačio i sjećanju ostavljao duh gospodskog Nikšića, ta priča ce biti nezamisliva bez prim.dr.sci. Ratka Dragiše Radovića (1940), uglednog crnogorskog ortopeda.

''Onaj koji umije da se sjeća, živi život dva puta''

                                                                               Abdulah Sidran

Kakva je to bila livadaaaaaa, braleeee moj!

Ispod gorostasnih predivnih planinskih vrhova i grebena, nešto malo iznad vijugave i srebrnaste rijeke o čiju se površinu  rasprskavaju raskošni sunčevi i mjesečevi zraci, na omanjoj zaravni odsječenoj od  travnatog brda čijim se vrhovima lijepi cerova i brezova šuma, leži jedna varošica.

Naše majke, naše beranske majke, ali i sve ostale iz bližeg, a bogami i daljeg okruženja, iz razdoblja pedesetih i tu nekako s početka šezdesetih godina prošlog vijeka,